"E baš zato moj učeni velegrađanine, ja ne volim grad! Jer to se njemu ne može dogodit. Meni je draga ova naša mala, smišna, luckasta pozornica, s ovin kletinetom od prisjednika i sa ovin imbećilom od popa i sa ovom mojon išempjanom Bepinom!"
Prijava
x
x
Registracija
x

Forum je nadograđen na najnoviju verziju. U narednih nekoliko dana očekujte greške koje ćemo čim prije otkloniti. Hvala / PRIJAVI KVAR

Zašto me nema zadnje vrijeme ovuda...

  • Damir
  • Damir's Avatar Autor teme
  • Stalni korisnik
  • Stalni korisnik
Više...
Damir's Avatar 26 Lis 2015 21:03 - 30 Lis 2015 11:14 #1 od Damir
Dosta me ljudi pitalo zašto me više nema na forumima, pa tako i na ovom. Na jednom sam ribolovnom forumu ovu priču okarakterizirao kao neobičan ulov, kao ulov života. Ovdje to neću prikazati na takav način iz nekih specifičnih razloga. Ali da ne duljim puno oko samog uvoda, priča ide ovako...

Negdje u kolovozu 1985. ronio sam s podvodnom puškom oko otočića Krbelica, otprilike milju jugoistočno od Zlarina i tražio lubine. Pogodio sam dva manja i jednu veliku sipu. Čim sam je pogodio ostima, sve je zacrnila oko sebe pa sam se odmaknuo koji metar u stranu i tada sam ugledao drugu,još veću. pa sam i nju pogodio jer nije bježala. E ova je tek zacrnila, mislin da se more još nije razbistrilo od svog tog crnila koje su ispustile. Bio sam dosta zaposlen oko tih sipa kad sam „preko oka“ kroz oblake tog crnila vidio da se nešto veliko pomaklo sa moje desne strane, na otprilike metar i po dubine..... Okrenuo san se, spreman za još jedan siguran hitac kad..ufff...dvije savršene duge noge i osunčanu, preplanulu žensku pozadinu kao iz reklama, kao iz najboljih ženskih modnih časopisa. Bez kostima, mlada nudistica, možda malo poviše struka u moru, okrenuta mi leđima. Pogled na tu scenu neću zaboravit ni kad buden jednog dana ispuštao dušu. Pogledao sam vani i vidijo još jednu kako leži na ručniku, gola kao i ova do mene u moru. Obje su bile oko 20-ak godina stare.
Onda je ova u moru počela nešto brojit da šta san to napravio, da sam more zacrnio i izneredio i tako... Divota, kud ćeš bolje, domaće cure, ne moraš se lomatat sa engleskim. U to vrijeme, onih godina prije rata, nudizam je na Jadranu bio raširen kao nigdje u Europi i bilo gdje izvan naselja teško da si mogao naići na tekstilne kupače. Zlatna vremena, nema šta. Ništa mi drugo nije preostalo nego prijeći u aktivnu branu pa šta bude. Ali kad san joj pogledao u lice i u oči, jednostavno čovjek osjeti da to nije neka obična ženska, da nije neka jeftina sponzoruša i da će trebat vremena i vremena potrošit oko nje ako mislim šta pametnoga napravit. A mislio sam, itekako...
Pokazao sam joj onako, skoro skrušeno, samo šta mi suze nisu potekle od žalosti za mrtvim sipama, zašto se more tako zacrnilo i onda će ti ona meni..."e pa znam, šta misliš da sam ja neka seljanka, te sipe vidim svaki dan skoro čitavu sedmicu i sad si ti neki macho lik došao i ubio obje". „Pa di će ti duša čovječe, samo da ti je ubijat tu jadnu ribu, šta će ti toliko, sigurno je prodaješ!? Svi ste vi isti. Po čitave dane se samo uhvatite tih pušaka i ribe i to vam je čitava nauka i zabava u životu“.
Priznajem da me iznenadila onakva njena kanonada, jer nešto mi je iz te njene provale govorilo da ona od muškaraca očekuje nešto sasvim drugo. E pa ljepotice mala, potrudiću se makar neko vrijeme bit bitno drugačiji od onoga kakvim si me upravo okarakterizirala.
Malo po malo...popričali smo tu nekih 10-ak minuta i otišao san doma, da nebi ispao napadan i proziran....kao ono, nebi ja, nisu mi na pameti bludne radnje, makar sam joj već vidio noge na mom vratu.
Idući dan sam najprije sa ceste otišao provjerit jesu li opet tamo. Bile su. I opet njih dvije same. Onda san od rođaka uzeo gliser i di ću nego opet nekih 500-tinjak metara dalje. Usidrio sam gliser i onda opet okolo, pa malo kasnije do njih, i opet malo spike i tako. Istina, jesan se to jutro i obrijao, podrezao sve nokte, obukao bijele speedo, tako da budu u snažnom kontrastu sa mojim stvarno preplanulim tenom koji sam uvijek imao ljeti. Istina i da me mater malo blijedo gledala kad nisan htio niti doručak uzeti nego san otperjao gliseron i rekao joj da neznan kad ću se vratit, a ponija sam sa sobom skoro pola plaće.
To popodne smo se vozili gliserom po okolnim uvalama i obližnjim otočićima . One su su obje bile obučene u kostime, ali nema veze. Odveo san ih dole na Lukovnjak, kupali smo se neko vrijeme i onda otišli u Primošten na piće i sladoled. Oko 7 sati prevečer san ih treba vratit natrag kod njihovih na večeru i tako smo se rastali uz dogovor za sutra, jer uveče su kao, nešto trebale ići u Šibenik. Nema veze, meni je odgovaralo da se nađemo opet ujutro. Već iduće jutro, ova druga je "negdje tribala otići" a ova "moja naciljana" i puuuuno bolja je ostala sama, ovaj put samo u toplesssu, ali jebi ga, dobro je bilo i to obzirom da je bila sama i da me čekala. E ovaj put san prije nego san krenuo priremio dobru marendu, piće i otišao opet gliseron ravno do nje. I opet me mater blijedo gledala,"a sinko moj oćeš ti to sve pojest i popit danas"?
Da sad ne dužim puno o nekim detaljima iz tog vremena, tih nezaboravnih dana, "prohodali smo" i to je tako trajalo pune 4 godine a vjenčali smo se 21.listopada 1989.
Bilo je već ljeto 2007, u kolovozu smo opet bili dole, napravili đir okolo, bacili oko i na Krbelicu, uz nas naša kćer od 14 i nešto godina i sin od 17 i nešto. Nas dvoje onako držeći se ispod ruke, sa sjetom smo gledali Krbelicu i šutke prebirali po svim onim lijepim uspomenama koje nam je pružila. Planirali smo uskoro opet, ako ona bude mogla, jer nije bila dobro. Nikako nije bilo dobro. Tog kolovoza, taj dan, mislili smo napravit crni rižot za ručak ali nije bilo sipa, nigdje nijedne za lijek.

Navečer oko 10 sati, sjedio sam za kompjuterom, nešto tipkao po nekom ribolovnom forumu i pio svoja 3 deca Babića sa 4-5 kocki leda. Ona na kauču gleda neku seriju i maže na sebe kantarionovo ulje jer joj je to preporučio doktor nakon terapije zračenja. Krajem 2006. godine joj je otkriven uznapredovali karcinom i vodili smo ogorčenu bitku za njen život. Do tad smo dobijali neke lijekove od kojih nijedan nije bio na listi HZZO i to me koštalo priko 50000 kuna od početka. A one svakojake preparate i injekcije od 50-ak do 100 Eura neću ni spominjat, toga je bilo svako malo.
Tek koji mjesec prije te zlokobne dijagnoze kupio sam 7-metarski drveni guc i krenuo ga sređivati po svom guštu. Neko kraće vrijeme sam ga i koristio, obilazio stare pošte, otkrivao nove, ali novonastala situacija u kući je sve to bacila u drugi plan. Brod je morao vani.
Vani je već evo duže od 7 godina i teško da će ikad više u more. Nisam mogao više, nije se imalo odakle. Tih dana sam razmišljao, ma neka bude ako triba još i 50 godina vani, samo da mi ona ostane onako, svako veče uz nas doma, da nas pita šta ćemo za večeru, da maloj malo popravi šminku prije nego izađe vani, da mi u po večere izvadi iz frižidera bocu Babića ili Dingača, posudu sa ledom i moju čašu od 3 deca.
Često puta bi se tako pogledali u oči, nije trebalo ništa govorit, predobro smo se poznavali i mogli se sporazumijevati samo pogledom tako da bi riječi bile suvišne.
Eto, to je bio moj ulov života, nešto najvrijednije i najljepše što sam ikada vidio i donio kući s mora. Nema toga što ne bih dao samo da je uspijemo zadržati, da je spasimo, nije me bilo briga kako će izgledati, samo neka nam bude tu, među nama, sa svojom obitelji.
Kažu stari ljudi da zdrav čovjek ima tisuću želja a bolestan samo jednu. Ja sam u to vrijeme bio zdrav ali isto sam imao samo tu jednu želju.
Tako je došla i jesen 2013. Jesen koja nam je definitivno zagorčala život.
Tih par mjeseci san primijetio određenu dozu agresivnosti sa njene strane prema svemu i svakom oko sebe, najčešće je to bilo bez ikakvog vidljivog povoda. Pored toga, počeli su se javljati i česti neurološki ispadi, nesvjestica, neobjašnjiv gubitak ravnoteže, česti povremeni poremećaji vida...Razgovarao sam o tome sa doktoricom koja je vodi i obzirom na prirodu i tijek bolesti, ona je posumnjala na pojavu metastaze na mozgu koje znaju izazivat takve ispade. Predložila joj je snimanje glave, ali ona je to kategorično odbila, nije htjela čuti potvrdu tih zlokobnih slutnji koje bi joj definitivno pokopale i posljednji tračak nade u preživljavanje. Zato je radije ostajala u nazovimo to, neznanju, i prostoru u kojem je tinjala nekakva nada da ipak nije u pitanju ono čega smo se bojali. . Oboje smo živjeli u nadi da ipak nije tako, i ako ona ne želi to čuti, onda neka joj bude tako. Za takvu dijagnozu ionako ne postoji nikakva djelotvorna terapija osim lijekova koji smanjuju bol. Na žalost, simptomi su postajali sve jači i sve učestaliji i na kraju je po nju došla Hitna pomoć. Na Hitnoj pomoći upućena je na MR. Nalaz je bio poražavajući. Presadnica maligne tvorbe na mozgu. Ostavljena je na bolničkom liječenju a operirana je polovicom veljače i nakon te iznimno komplicirane operacije trebalo je vremena i vremena dok sam je opet naučio hodati i još štošta drugo što inače zdrav čovjek obavlja mehanički, ne razmišljajući o tome.
Otpuštena je kući krajem ožujka, ali nedugo nakon toga ponovo su se pojavili nekakvi čudni simptomi. Žarko smo željeli to pripisati nedavnoj operaciji, ali liječnički nalazi i snimke su donijele novo razočarenje i novu gorčinu, strah, nevjericu, očaj....nova metastaza na prsištu. Nekakva olakotna okolnost je bila to što je kirurg odmah rekao da je to gotovo bezazlen površinski zahvat ali da je neophodno to ukloniti čim prije. Nije nam bilo druge nego ponovo u bolnicu i u lipnju je ponovo operirana. Ovaj put je doista bilo lakše i već za par dana je puštena na kućnu njegu i oporavak.
Ljeto je proteklo u suzbijanju bolova u ruci koji su ponekad bili toliko jaki da smo morali zvati Hitnu pomoć na intervenciju. Tako je stigla jesen 2014. Na žalost, puka repriza jeseni 2013.
Ponovo metastaza na mozgu, i onda opet početkom veljače još jedno otvaranje glave....nakon toga se nije više oporavila. Iz dana u dan je bilo sve lošije i lošije. Preostalo mi je jedino još jakim analgeticima i morfijem joj olakšat one strašne, razarajuće bolve koji su je doslovno uništavali. Tako je osvanuo i taj 16 travanj... Primijetio sam staklast pogled koji nije reagirao ni na šta. Njene oči nisu više ništa vidjele. Disanje je postajalo sve sporije i tiše da bi se nakon nekoliko minuta sasvim zaustavilo. Nikad neću zaboravit njen posljednji jedva primjetan udisaj i izdisaj. I nakon toga ništa....Točno u 18.44 h mi je izdahnula na rukama. Jedino što sam još mogao bilo je da joj zaklopim oči i obrišem suze sa lica. Ali ne njene nego svoje.

I, što mi je sad još preostalo.... ostaju noći isprid mene da razmišljan o svemu onome što smo prošli kao momak i cura, pa zaruke, pa vjenčanje, pa prvo dijete, pa drugo, svi oni lijepi i sretni dani, sve do onog jutra prije 8 godina kad mi je brat nije doveo doma uplakanu. Ona mi od plača i nije mogla reć ništa, on mi je rekao sve. E vidiš, to su ti one sekunde, bljeskovi u životu kad ti se sve okrene naopako dok trepneš okom, kad ti više ništa nije važno i kad ispred sebe imaš samo jedan jedini cilj. Sad nekako pokušavam naći smisao i razlog svog daljnjeg postojanja ovdje gdje jesam. Iskreno, sve teže ga pronalazim.
Nekidan je bilo 26 godina našeg braka...Ruže, upaljena svijeća i tiha molitva su sve što sam joj mogao pružiti.
Jedino što mi još daje nekakvu utjehu su zalasci sunca...sa svakim tim zalaskom znam da je još jedan dan iza mene a jedan manje ispred mene. I da sam za taj jedan dan bliži tom dragom biću koje mi je zauvijek obilježilo život u svakom smislu. :(


nijedna bolest nije zdrava
Zadnja izmjena: 30 Lis 2015 11:14 od zeusfaber.

Molimo prijavite se

Više...
dzingo's Avatar 27 Lis 2015 09:27 #2 od dzingo
Nemam rijeci.
Iako vas ne poznam strasno sam dirnut u vasu zivotnu pricu.
Po meni je zivot jedna priprema za drugi, bolji i ljepsi. Imam jedan, meni vrlo drag, primjer pa molim pogledajte na:

Nadam se da cete se sresti negdje na glavnom kolodvoru i vasoj sreci nece biti kraja.
Pocivala u miru Bozjem.
Hvala: Damir, Zdenko

Molimo prijavite se

Više...
dundo's Avatar 27 Lis 2015 09:37 #3 od dundo
Damire, stvarno neznam što bi ti rekao na ovu tvoju priču.Iskreno me je dirnula. Prošao si pravu psihičku kalvariju, i nema toga tko se može potpuno oporaviti nakon
toga. Nema ništa gore nego kad čovjek zauvijek izgubi nekog voljenog, Ali, kao što vidim, imaš puno lijepih uspomena, pa gledaj izbacit ono ružno a prisjećat se lijepog. Što više na more i uživaj sa djecom, jer treba nastavit živjet, ma kako teško bilo.
Hvala: Damir

Molimo prijavite se

Više...
frkachu's Avatar 27 Lis 2015 14:25 #4 od frkachu
uskoro kad dođu unuci i krenu rasti dida će ih sve potrpat u kaić i učiti o moru...
Hvala: Damir

Molimo prijavite se

  • Damir
  • Damir's Avatar Autor teme
  • Stalni korisnik
  • Stalni korisnik
Više...
Damir's Avatar 27 Lis 2015 15:29 #5 od Damir
Ne znam, gledam okolo po gradu kako djedovi i bake zajedno vode unučad u šetnju....ovde ipak fali ono bitno da bi mi taj feeling moga značit nešto. Volim dicu ali... :S

nijedna bolest nije zdrava

Molimo prijavite se

Više...
zeusfaber's Avatar 30 Lis 2015 13:11 - 30 Lis 2015 13:17 #6 od zeusfaber
Složio bi se s dundom. Zbilja je teško IŠTA reći nakon ove priče i svega što si proživio. Vrlo emotivno. U prvom dijelu mi idu suze od smijeha kad te zamislim kako s brkovima izranjaš i kažeš "Ulala" kad ih vidiš na stijeni, a kako se priča dalje razvija pojave se one prave suze. Kažu da je život šaka suza, vrića smija? Kao što je dundo rekao, imali ste puno prekrasnih i predivnih uspomena. Nek prevladaju one lijepe! Znam da je teško, neopisivo teško...

Za ovo treba imati muda, ovako se otvoriti! Skidam kapu Damire. Tu smo što god vam treba...

Objavio sam priču, nadam se da se ne ljutite?
Zadnja izmjena: 30 Lis 2015 13:17 od zeusfaber.
Hvala: Damir

Molimo prijavite se

  • Damir
  • Damir's Avatar Autor teme
  • Stalni korisnik
  • Stalni korisnik
Više...
Damir's Avatar 30 Lis 2015 14:03 #7 od Damir
Ne, sve OK. Jedino što sam želio ovim to je poslati poruku ostalim svojim prijateljima da se ostave onih sitnih nepotrebnih čarki svađa, a kad malo sagledaš, ni oko čega. No, nešto više o tome sam napisao u komentaru na FB da sad opet ne pišem i ovde.

Vrijedilo je provesti uz tu curu, kasnije ženu, svih tih 30 godina, svaku minutu. Doista je vrijedilo. Hvala svima na potpori.

nijedna bolest nije zdrava
Hvala: Fanatik, Zdenko

Molimo prijavite se

Više...
Bambus's Avatar 25 Sij 2016 00:08 #8 od Bambus
Damire, iskreno mi je žao. Priča je stvarno dirljiva. Eto, nadam se da ćemo kroz more, ribolov i druženje koliko toliko umanjiti bol. Drži se.
Hvala: Damir

Molimo prijavite se

Više...
lignjolovac's Avatar 25 Sij 2016 21:45 #9 od lignjolovac
Nisam mogao kontrolirati suze....
Damire drži se i okreni se pozitivnim stvarima u životu :)

Žali se Marija svojoj susjedi:
– “Kad god moj Mate kupi dozvolu nikad ribe ne uhvati. A kad ne kupi onda njega uhvate!”
Hvala: Damir

Molimo prijavite se

Više...
Kvarner's Avatar 26 Sij 2016 06:22 - 26 Sij 2016 10:53 #10 od Kvarner
Ni ja nisam mogao kontrolirati suze...
Drz se i uz tebe smo svi, znam i da si ne tako davno izgubio i oca i znam da je ta bol prejaka ali moras biti jak i nedat se. Ne daj se, znam da je bol, tuga i sve ostalo prejako. Gledaj malo pozitivnije da ti je rodila dvoje djece i ostavila iza sebe ipak da u necemu uzivas. Glavu gore i nedaj se. ;)
Zadnja izmjena: 26 Sij 2016 10:53 od zeusfaber.
Hvala: Damir

Molimo prijavite se

Više...
Fanatik's Avatar 27 Sij 2016 12:26 - 27 Sij 2016 12:27 #11 od Fanatik
Dva puta sam cito ovu stvarno dirljivu pricu, pogotovo kad Damir to ovako zivo opisuje.Tesko je ista komentirati,samo cu se nadovezat na jedan Damirov predhodni post;je tako je,trebali bi u ovom zivotu malo vise paznje posvetit svojim voljenima i manje se carkat i puno lakse oprastat i puno vise uzivat u zivotu.

Meni je mati umrla od raka pluca prije tri godine,umrla je u tri mjeseca od dijagnoze...toliko toga sam jos htio podijelit s njom, toliko bi joj jos zelio pokazati, toliko toga reci, al to je tako, Bogu hvala.Od nasih voljenih ostaju nam lijepe uspomene, kroz njih se ponekad mozemo malo vratit u proslost i moramo dalje,naprijed!

Vjerujem da kroz to iskusenje patnje, bolesti, preranog rastanka od voljenih, moramo uciti i spoznati te neke krajnje duboke osjecaje koje inacu tesko da bi spoznali.Hvalim te Boze, tu smo da naucimo, da budemo bolji, da se pripremimo za onaj svijet!

Damire, vidim kroz vase price i umijece opisivanja da ste covjek koji je bas iskusio zivot.Samo naprijed i nadam se i vjerujem da cemo od Vas procitati jos dosta lijepih morskih prica.

...orlovi rano lete a kasno sliječu....
Zadnja izmjena: 27 Sij 2016 12:27 od Fanatik.
Hvala: Damir

Molimo prijavite se

Više...
SRibar's Avatar 01 Velj 2016 00:03 #12 od SRibar
Moje najiskrenije saučešće. Kroz vašu tugu se vidi koliko je beskrajna ljubav prema vašoj supruzi. Počivala u miru.
Hvala: Damir

Molimo prijavite se

Više...
Zdenko's Avatar 07 Lip 2017 13:14 #13 od Zdenko
Vec sam cirka godinu dana na forumu LM-a, ali sam tek jucer procitao ovu pricu. Prosto me frapirala i ganula,tako da sam sa njokom u grlu i suznih ociju otisao i na spavanje. Toliko ljubavi, paznje I osjecaja ima u toj prici, da ju covjek kad ju procita, dolazi do spoznaje, sto nam neki bliski ljudi ostave u srcu i umu.Takve rane su nezacjeljive. Prijatelju, znam da je kasno,ali primi moje iskreno saucesce.

Rogi ribaru !
Hvala: Damir

Molimo prijavite se

  • Janko
  • Janko's Avatar
  • Stalni korisnik
  • Stalni korisnik
  • Student računarstva, Rijeka
Više...
Janko's Avatar 07 Lip 2017 13:55 #14 od Janko
Najtužnija priča koju sam pročita u dugo vrimena. :(
Drži se Damire, dobrih sjećanja i svoje djece!

Imaš catu?
Hvala: Damir

Molimo prijavite se