Petak, 30 Listopad 2015 11:26 Napisao/la  Damir Jerkov

Zašto me više nema

Jedino što mi još daje nekakvu utjehu su zalasci sunca... sa svakim tim zalaskom znam da je još jedan dan iza mene a jedan manje ispred mene.

Dosta me ljudi pitalo zašto me više nema na forumima, pa tako i na ovom. Na jednom sam ribolovnom forumu ovu priču okarakterizirao kao neobičan ulov, kao ulov života. Ovdje to neću prikazati na takav način iz nekih specifičnih razloga. Ali da ne duljim puno oko samog uvoda, priča ide ovako...

Negdje u kolovozu 1985. ronio sam s podvodnom puškom oko otočića Krbelica, otprilike milju jugoistočno od Zlarina i tražio lubine. Pogodio sam dva manja i jednu veliku sipu. Čim sam je pogodio ostima, sve je zacrnila oko sebe pa sam se odmaknuo koji metar u stranu i tada sam ugledao drugu, još veću. pa sam i nju pogodio jer nije bježala. E ova je tek zacrnila, mislin da se more još nije razbistrilo od svog tog crnila koje su ispustile. Bio sam dosta zaposlen oko tih sipa kad sam "preko oka" kroz oblake tog crnila vidio da se nešto veliko pomaklo sa moje desne strane, na otprilike metar i po dubine... Okrenuo san se, spreman za još jedan siguran hitac kad..ufff...dvije savršene duge noge i osunčanu, preplanulu žensku pozadinu kao iz reklama, kao iz najboljih ženskih modnih časopisa. Bez kostima, mlada nudistica, možda malo poviše struka u moru, okrenuta mi leđima. Pogled na tu scenu neću zaboravit ni kad buden jednog dana ispuštao dušu. Pogledao sam vani i vidijo još jednu kako leži na ručniku, gola kao i ova do mene u moru. Obje su bile oko 20-ak godina stare.

Onda je ova u moru počela nešto brojit da šta san to napravio, da sam more zacrnio i izneredio i tako... Divota, kud ćeš bolje, domaće cure, ne moraš se lomatat sa engleskim. U to vrijeme, onih godina prije rata, nudizam je na Jadranu bio raširen kao nigdje u Europi i bilo gdje izvan naselja teško da si mogao naići na tekstilne kupače. Zlatna vremena, nema šta. Ništa mi drugo nije preostalo nego prijeći u aktivnu branu pa šta bude. Ali kad san joj pogledao u lice i u oči, jednostavno čovjek osjeti da to nije neka obična ženska, da nije neka jeftina sponzoruša i da će trebat vremena i vremena potrošit oko nje ako mislim šta pametnoga napravit. A mislio sam, itekako...

Pokazao sam joj onako, skoro skrušeno, samo šta mi suze nisu potekle od žalosti za mrtvim sipama, zašto se more tako zacrnilo i onda će ti ona meni..."E pa znam, šta misliš da sam ja neka seljanka, te sipe vidim svaki dan skoro čitavu sedmicu i sad si ti neki macho lik došao i ubio obje". "Pa di će ti duša čovječe, samo da ti je ubijat tu jadnu ribu, šta će ti toliko, sigurno je prodaješ!? Svi ste vi isti. Po čitave dane se samo uhvatite tih pušaka i ribe i to vam je čitava nauka i zabava u životu".

Priznajem da me iznenadila onakva njena kanonada, jer nešto mi je iz te njene provale govorilo da ona od muškaraca očekuje nešto sasvim drugo. E pa ljepotice mala, potrudiću se makar neko vrijeme bit bitno drugačiji od onoga kakvim si me upravo okarakterizirala.

Malo po malo, popričali smo tu nekih 10-ak minuta i otišao san doma, da nebi ispao napadan i proziran, kao ono, nebi ja, nisu mi na pameti bludne radnje, makar sam joj već vidio noge na mom vratu. Idući dan sam najprije sa ceste otišao provjerit jesu li opet tamo. Bile su. I opet njih dvije same. Onda san od rođaka uzeo gliser i di ću nego opet nekih 500-tinjak metara dalje. Usidrio sam gliser i onda opet okolo, pa malo kasnije do njih, i opet malo spike i tako. Istina, jesan se to jutro i obrijao, podrezao sve nokte, obukao bijele speedo, tako da budu u snažnom kontrastu sa mojim stvarno preplanulim tenom koji sam uvijek imao ljeti. Istina i da me mater malo blijedo gledala kad nisan htio niti doručak uzeti nego san otperjao gliseron i rekao joj da neznan kad ću se vratit, a ponija sam sa sobom skoro pola plaće.

To popodne smo se vozili gliserom po okolnim uvalama i obližnjim otočićima . One su su obje bile obučene u kostime, ali nema veze. Odveo san ih dole na Lukovnjak, kupali smo se neko vrijeme i onda otišli u Primošten na piće i sladoled. Oko 7 sati prevečer san ih treba vratit natrag kod njihovih na večeru i tako smo se rastali uz dogovor za sutra, jer uveče su kao, nešto trebale ići u Šibenik. Nema veze, meni je odgovaralo da se nađemo opet ujutro. Već iduće jutro, ova druga je "negdje tribala otići" a ova "moja naciljana" i puuuno bolja je ostala sama, ovaj put samo u toplesssu, ali jebi ga, dobro je bilo i to obzirom da je bila sama i da me čekala. E ovaj put san prije nego san krenuo priremio dobru marendu, piće i otišao opet gliseron ravno do nje. I opet me mater blijedo gledala - "A sinko moj oćeš ti to sve pojest i popit danas"?

Da sad ne dužim puno o nekim detaljima iz tog vremena, tih nezaboravnih dana, "prohodali smo" i to je tako trajalo pune 4 godine a vjenčali smo se 21. listopada 1989. Bilo je već ljeto 2007, u kolovozu smo opet bili dole, napravili đir okolo, bacili oko i na Krbelicu, uz nas naša kćer od 14 i nešto godina i sin od 17 i nešto. Nas dvoje onako držeći se ispod ruke, sa sjetom smo gledali Krbelicu i šutke prebirali po svim onim lijepim uspomenama koje nam je pružila. Planirali smo uskoro opet, ako ona bude mogla, jer nije bila dobro. Nikako nije bilo dobro. Tog kolovoza, taj dan, mislili smo napravit crni rižot za ručak ali nije bilo sipa, nigdje nijedne za lijek.

Navečer oko 10 sati, sjedio sam za kompjuterom, nešto tipkao po nekom ribolovnom forumu i pio svoja 3 deca Babića s 4-5 kocki leda. Ona na kauču gleda neku seriju i maže na sebe kantarionovo ulje jer joj je to preporučio doktor nakon terapije zračenja. Krajem 2006. godine joj je otkriven uznapredovali karcinom i vodili smo ogorčenu bitku za njen život. Do tad smo dobijali neke lijekove od kojih nijedan nije bio na listi HZZO i to me koštalo priko 50000 kuna od početka. A one svakojake preparate i injekcije od 50-ak do 100 Eura neću ni spominjat, toga je bilo svako malo.

Tek koji mjesec prije te zlokobne dijagnoze kupio sam 7-metarski drveni guc i krenuo ga sređivati po svom guštu. Neko kraće vrijeme sam ga i koristio, obilazio stare pošte, otkrivao nove, ali novonastala situacija u kući je sve to bacila u drugi plan. Brod je morao vani.

Vani je već evo duže od 7 godina i teško da će ikad više u more. Nisam mogao više, nije se imalo odakle. Tih dana sam razmišljao, ma neka bude ako triba još i 50 godina vani, samo da mi ona ostane onako, svako veče uz nas doma, da nas pita šta ćemo za večeru, da maloj malo popravi šminku prije nego izađe vani, da mi u po večere izvadi iz frižidera bocu Babića ili Dingača, posudu sa ledom i moju čašu od 3 deca.

Često puta bi se tako pogledali u oči, nije trebalo ništa govorit, predobro smo se poznavali i mogli se sporazumijevati samo pogledom tako da bi riječi bile suvišne. Eto, to je bio moj ulov života, nešto najvrijednije i najljepše što sam ikada vidio i donio kući s mora. Nema toga što ne bih dao samo da je uspijemo zadržati, da je spasimo, nije me bilo briga kako će izgledati, samo neka nam bude tu, među nama, sa svojom obitelji.

Kažu stari ljudi da zdrav čovjek ima tisuću želja a bolestan samo jednu. Ja sam u to vrijeme bio zdrav ali isto sam imao samo tu jednu želju. Tako je došla i jesen 2013. Jesen koja nam je definitivno zagorčala život. Tih par mjeseci san primijetio određenu dozu agresivnosti sa njene strane prema svemu i svakom oko sebe, najčešće je to bilo bez ikakvog vidljivog povoda. Pored toga, počeli su se javljati i česti neurološki ispadi, nesvjestica, neobjašnjiv gubitak ravnoteže, česti povremeni poremećaji vida...Razgovarao sam o tome sa doktoricom koja je vodi i obzirom na prirodu i tijek bolesti, ona je posumnjala na pojavu metastaze na mozgu koje znaju izazivat takve ispade. Predložila joj je snimanje glave, ali ona je to kategorično odbila, nije htjela čuti potvrdu tih zlokobnih slutnji koje bi joj definitivno pokopale i posljednji tračak nade u preživljavanje. Zato je radije ostajala u nazovimo to, neznanju, i prostoru u kojem je tinjala nekakva nada da ipak nije u pitanju ono čega smo se bojali. . Oboje smo živjeli u nadi da ipak nije tako, i ako ona ne želi to čuti, onda neka joj bude tako. Za takvu dijagnozu ionako ne postoji nikakva djelotvorna terapija osim lijekova koji smanjuju bol. Na žalost, simptomi su postajali sve jači i sve učestaliji i na kraju je po nju došla Hitna pomoć. Na Hitnoj pomoći upućena je na MR. Nalaz je bio poražavajući. Presadnica maligne tvorbe na mozgu. Ostavljena je na bolničkom liječenju a operirana je polovicom veljače i nakon te iznimno komplicirane operacije trebalo je vremena i vremena dok sam je opet naučio hodati i još štošta drugo što inače zdrav čovjek obavlja mehanički, ne razmišljajući o tome.

Otpuštena je kući krajem ožujka, ali nedugo nakon toga ponovo su se pojavili nekakvi čudni simptomi. Žarko smo željeli to pripisati nedavnoj operaciji, ali liječnički nalazi i snimke su donijele novo razočarenje i novu gorčinu, strah, nevjericu, očaj....nova metastaza na prsištu. Nekakva olakotna okolnost je bila to što je kirurg odmah rekao da je to gotovo bezazlen površinski zahvat ali da je neophodno to ukloniti čim prije. Nije nam bilo druge nego ponovo u bolnicu i u lipnju je ponovo operirana. Ovaj put je doista bilo lakše i već za par dana je puštena na kućnu njegu i oporavak.

Ljeto je proteklo u suzbijanju bolova u ruci koji su ponekad bili toliko jaki da smo morali zvati Hitnu pomoć na intervenciju. Tako je stigla jesen 2014. Na žalost, puka repriza jeseni 2013. Ponovo metastaza na mozgu, i onda opet početkom veljače još jedno otvaranje glave....nakon toga se nije više oporavila. Iz dana u dan je bilo sve lošije i lošije. Preostalo mi je jedino još jakim analgeticima i morfijem joj olakšat one strašne, razarajuće bolove koji su je doslovno uništavali. Tako je osvanuo i taj 16. travanj... Primijetio sam staklast pogled koji nije reagirao ni na šta. Njene oči nisu više ništa vidjele. Disanje je postajalo sve sporije i tiše da bi se nakon nekoliko minuta sasvim zaustavilo. Nikad neću zaboravit njen posljednji jedva primjetan udisaj i izdisaj. I nakon toga ništa... Točno u 18.44h mi je izdahnula na rukama. Jedino što sam još mogao bilo je da joj zaklopim oči i obrišem suze sa lica. Ali ne njene nego svoje.

I, što mi je sad još preostalo... Ostaju noći isprid mene da razmišljan o svemu onome što smo prošli kao momak i cura, pa zaruke, pa vjenčanje, pa prvo dijete, pa drugo, svi oni lijepi i sretni dani, sve do onog jutra prije 8 godina kad mi je brat nije doveo doma uplakanu. Ona mi od plača i nije mogla reć ništa, on mi je rekao sve. E vidiš, to su ti one sekunde, bljeskovi u životu kad ti se sve okrene naopako dok trepneš okom, kad ti više ništa nije važno i kad ispred sebe imaš samo jedan jedini cilj. Sad nekako pokušavam naći smisao i razlog svog daljnjeg postojanja ovdje gdje jesam. Iskreno, sve teže ga pronalazim.

Nekidan je bilo 26 godina našeg braka... Ruže, upaljena svijeća i tiha molitva su sve što sam joj mogao pružiti. Jedino što mi još daje nekakvu utjehu su zalasci sunca... sa svakim tim zalaskom znam da je još jedan dan iza mene a jedan manje ispred mene. I da sam za taj jedan dan bliži tom dragom biću koje mi je zauvijek obilježilo život u svakom smislu.

Pročitano 3367 puta
Molimo vas da se ulogirate kako bi mogli komentirati

Korisnici u ovom razgovoru

1 Komentari | Dodaj svoj
  • Damire,ne poznam te osobno,ali ova tvoja priča me stvarno dirnula,no kako u stvanom životu radim sa ljudima,i nažalost čsto sam u prilici da sam u blizini kada nas napuštaju a ostaju ožalošćeni priatelji i rodbina,a mislim da svi imamo i osobnih iskustava,jer ipak smo samo ljudi,moramo kada bol malo poupusti pokušati vratiti se stvarima koje nas raduju.
    Ribolov je vjerujem,takav hobi koji osim posvećenosti moru i prirodi oslobađa duh i tijelo za razmišljanje pa i za druženje sa našim pokojnima,jer čovijek živi dok živi sjećanje o njemu.
    Još jednom,moje saučešće i ohrabrenje da ipak nađeš smisao životu,odnosno vremenu koje nam preostaje do ponovnog susreta sa najmilijima.

    Sviđa mi se 0 Kratki URL:
Prijava
x
x
Registracija
x

Ludo More?

"Ribolovne priče, tehnike, iskustva, savjeti i trikovi. Brodovi, putopisi i svijet nautike. Malo o kužini i ekologiji. Prijateljima i druženju. O moru."

Ribe Jadrana

Pomorci
pišite nam

Zadnji komentari

Ima ih Maguro isto kao i Malice 130
bilo bi danas ribe da postoji kontrola i red na moru
Nažalost imam osjećaj da je više krivolovaca ...