Lov na lubine:
Nedavno smo ja i prijatelj otišli brodom u jednu uvalu lovit lubine. Danima smo pripremali taj lov, birali lokaciju, čekali da zapuše jugo, da se more malo uzmiješa, spremili žive kozice, jeguljice i špare za ješku, pratili vremensku prognozu…baš ništa se u takvom lovu ne prepušta slučaju. Jer, lubin je dosta oprezna riba i nije lako prevarit ga udičarskim alatima, pogotovo one veće.
I taj dan kad je zapuhalo jugo, kad se nebo zacrnilo, otišli smo do broda i krenuli prema našoj tajnoj poziciji na kojoj smo znali da ih ima u izobilju u tom dijelu godine.
Stigli smo u predvečerje i čim smo se usidrili, zabrumali smo i lov je mogao početi. Ispočetka nije baš krenulo obećavajuće. Uhvatili smo svega nekoliko manjih komada, ali kad je sunce zašlo, počeo je i pravi lov. Bila je noć punog mjeseca i imali smo dobru vidljivost što nam je olakšavalo ribolov. Nije trebalo palit svjetlo i na taj način uznemiriti lubine koji su plivali oko broda tražeći slasni zalogaj. Negdje do ponoći, obojica smo imali podjednak uspjeh, možda je on digao dva-tri komada više od mene. Negdje iza ponoći, kad se mjesec počeo pokazivat kroz oblake, lubini su naprosto podivljali. Bacali su se na sve što se micalo u moru, otimali su se oko bačenih ješki i nerijetko smo u brod izvlačili po dva komada odjednom. Kako smo ih vukli jednog za drugim, nismo ni primijetili da je zbog toga razina mora u uvali počela opadat. Brod je nasjeo na jedan kamen i tako smo ostali nasukani sa brodom krcatim lubinima.
I tako smo gledali okolo, kud ćemo, što ćemo…nema nam druge nego vraćat lubine natrag u more. Kad se razina mora počela malo podizat i brod se konačno odsukao, pogledam dole prema krmi i vidim dva su ostala. Eto, mislim se, nismo baš za ništa išli, donit ćemo doma svaki makar po jednoga.